KAKO SE OSLOBODITI "PSIHOLOŠKOG SMEĆA"?
Pod „psihološkim smećem“ podrazumijevam sve štetne psihičke ili duševne (emotivne i mentalne) naboje. Svaki emotivni naboj povezan je sa nečim ili nekim, bilo događajem, stvari ili osobom. Negativni emotivni naboji su oni koje potiskujemo u podsvijest jer je naš susret sa njima na svjesnom planu psihološki neugodan i stvara fiziološku nelagodu u tijelu povezanu sa ubrzavanjem ritma disanja i otkucaja srca.


Kao što, ako nemamo volje odmah počistiti smeće u stanu, pomećemo ist pod tepih dok se ne ugušimo u smradu vlastitog doma, tako guramo (potiskujemo) u podsvijest sve što nam na pozornici svijesti stvara bilo kakvu nelagodu.
Psihička (duševna) energija potrebna da u podsvesnoj razini duše drži i čuva to smeće, je velika i ona neprekidno istječe (curi) kako bi održavala neprirodno stanje duše.
Prorodno stanje duše ( podsvjesne razine), je memorija lišena (oslobođena) psihičkog naboja.
Svaka naša reakcija na neki audio-vizualni ili drugi osjetilni podražaj izvana ili na neku misao ili emociju iznutra, uglavnom se javlja automatski bez da bilo šta prije razmislimo, i ta reakcija je direktna posljedica naše, psihološkim smećem, opterećene memorije u kojoj su pohranjena bezbrojna sjećanja i uspomene proteklih vremena.
Kada takvu automatsku reakciju našeg probuđenog „demona“ usjeravamo prema njenom okidaču (stvar, osoba, događaj, vlasiti ego), obrušavajući se silinom izazvanog psihičkog naboja na dotični okidač, mi u stvari dodajemo nove hrane postojećem „demonu“ koji se tako sve više deblja, da kada opet bude uznemiren vanjskim podražajem, još bjesnije odreagira, hraneći se takvim reakcija kako bi što duže preživio u svom toplom domu
(podsvjesna razina duše). Taj demon (negativnim emotivnim nabojem nabijeno sjećanje) miruje dok ga se potegne za rep. Taj demon je već toliko udomaćen u našoj duši, da smo se na neki način sa njime već i poistovjetili te mislimo da smo to mi kada reagiramo, a ne taj demon iz nas.
Te legije „demona“, što debljih, što mršavijih, nazvao sam „psihološkim smećem“.
Naša duša je originalno bila čista i blažena i tada smo živjeli sretno i blaženo, no neupućeni u zakonitosti života, postepeno smo ju onečišćavali, i u nju trpali sve i svašta, da bi se sada gušili u smradu vlastitog „smeća“.
Duša prirodno vapi za srećom i blaženstvom koje je uživala u svom originalnom stanju i ona bi prirodno izbacila van svo smeće koje ju guši, ali naš ego neda jer se na tom smeću hrani, te kontinuirano šalje energiju koja ima ulogu čuvara tih demona na podsvjesnoj razini duše.

U jednom trenutku ego više ne može proizvesti toliko energije koliko bi bilo potrebno da zadrži demone, jer su njegovi energetski kapaciteti ograničeni, i ono što se tada počne događati, ti tzv. demoni počinju nepozvano provaljivati na svjesni plan, stvarajući tako egu uznemirenja. Tada ego stupa u akciju, te dodatnim energetskim potencijalima (tablete, droge, alkohol i sva moguća druga potiskivala), nastoji i dalje držati svoju „hranu“ na podsvjesnoj razini.
I to ide tako dugo dok to duša može trpjeti, ali u jednom trenutku duša „skrhana“ patnjom bolno zavapi za pomoć, ne mogavši više trpjeti demonske energije, i tada se obraća za pomoć duhovnom terapeutu.
Duhovna terapija nije klasična psihoterapija, jer u obzir prilikom liječenja uzima i duhovnu dimenziju čovjeka koja je uglavnom u klasičnom psihoterapeutskom liječenju zanemarena.

Kako je psihoterapija, terapija psihe ili duše, dakle čovjekove personalne osobnosti, tako je duhovna terapija, terapija koja ide korak dalje uzevši u obzir i duhovnu dimenziju čovjeka, koja nadilazi psihosomatsku, pa je stoga još poznata i pod imenom transpersonalna terapija, i u novije vrijeme doživljava sve više interesa, prvenstveno zbog velikih potreba, pa postoje i različiti pristupi rješavanju duševnih i duhovnih problema. U novije vrijeme kod nas je izniklo i novo ime za duhovnu terapiju, preciznije specifičan pristup duhovnoj terapiji, budući da je duhovna dimenzija povezana sa onim nečim transcendetnim u čovjeku, onim nečim što nadilazi okvire ograničene personalne osobnosti, dakle, religijskim rječnikom izraženo, nečim svetim, božanskim. Odatle naziv hagioterapija (hagios = sveto), dakle, doslovno prevedeno, terapija svetim.
Sada je vrijeme da otkrijemo kako se osloboditi psihološkog smeća.
Metodu koju ću sada opisati ne treba povezivati ni sa kakvom deklariranom metodom, već bi je trebalo isprobati u nekoj pogodnoj provocirajućoj situaciji u svakodnevnom životu, i vidjeti što se događa, a najbolje bi zasigurno bilo prvo osobno porazgovarati sa duhovnim terapeutom.
Svaki puta kada se nađemo u situaciji da bi najradije emotivno odreagirali na neku provokaciju ili izazov, zastanimo na trenutak i osvjestimo prvo fiziološku reakciju koja se javlja u tijelu (dignuo nam se tlak, srce jače kuca, disanje se ubrzava, čitavo naše biće je uskipjelo, bjesni), ne uzvračajući istog trenutka istom ili još jačom mjerom. Znam da to nije lako jer bi automatska, nesvjesna, prirodna reakcija bila uzvratiti isti čas udarac.
Ukoliko uzmognemo skupiti toliko hrabrosti i svjesnosti i samo doživljavamo nelagodu u tijelu i umu i ne uzvraćamo
promptnom emotivnom reakcijom, mi ćemo na taj način oslabiti demona koji bi odreagirao i tako se još dodatno nahranio, a mi ćemo imato osjećaj kao da smo razapeti na križ. U stvari mi tako na križ razapinjemo demona, dio našeg egoizma, koji tako gubi snagu dok konačno u nekoj novoj sličnoj situaciji, kada ga se ponovo na isti način razapne, potpuno ne umre.
Tako će malo po malo umirati jedan dio nas (nepročišćeni ego, stari čovjek, kako ga se oslovljava u Bibliji), a mi ćemo se osjećati sve slobodnije i sretnije, dok napokon ne prepoznamo svjesno, da je Božje kraljevstvo u nama i oko nas.
Ukoliko vas ova tematika zanima, slobodno se javite autoru ovog teksta na tel. 01/3098-416, da dobijete više informacija o duhovnoj terapiji, a i besplatni tretman preko telefona!